Prvi pisani podaci o hrvatskom ovčaru, koje smo pronašli, postoje već u četrvaestom stoljeću. Naime đakovački biskup Petar navodi u svom zapisu iz 1374. godine, da su Hrvati ovog čobanskog psa doveli sa sobom prigodom seobe u Hrvatsku iz svoje prvotne domovine. Biskup Petar naziva tog psa "Canis pastoralis croaticus - Hrvatski čobanski pas", i navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrasao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršečih ušiju, te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja.

Đakovački biskup Petar Bakić u svom manuskriptu od 1719. godine "De vita populi et se cultura armentorum et pecorum Diacovae et eius Districtus anno Domini 1719" (O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici ljeta gospodnjega 1719) također govori o hrvatskom ovčaru. On u tom dijelu manuskripta citira navode iz zapisa biskupa Petra o hrvatskom ovčaru i uz svoj vlastiti opis tog psa navodi, da se hrvatski ovčar (Cani pastoralis croaticus) nije od 1374. do 1719. godine ništa promijenio i da je zadržao svoje oblike i vanjštinu kako ih opisuje biskup Petar 1374. godine.

Daljnje opise hrvatskog ovčara imamo od Andrije Keczkemetyja, Franje Kleina i Petra Lukića na latinskom jeziku.

Đakovački kanonik i upravitelj biskupskih dobara u Đakovu Petar Lukić u svom izvještaju: "Relatio de statu armentorum et pecorum Dominii diecesis diacovensis et eius Districtus anno 1752. godine piše o hrvatskom ovčaru slijedeće: “Za stočarstvo đakovštine od velike je važnosti hrvatski čobanski pas. Taj pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne boje do crnosive, kitnjastog repa, a nekoji se psi oštene i bez repa. Obrastao je srednje dugom ravnom do kuštravom dlakom. Glava do ušiju je obrasla kratkom dlakom. Ima špičastu njušku, te stršeća i polustršeće uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kućni pas. Prema Bakiću tog psa su naši preci doveli sa sobom iz svoje prvotne postojbine prigodom doseljenja u ove krajeve. Ovaj pas se uzgaja po cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj.”

Kasniji pisani podaci o hrvatskom ovčaru potječu iz 1854. godine od dr Franje Bertića kotarskog veterinara u Đakovu (on je ujedno bio liječnik i veterinar). U svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Đakovu" navađa da ergelu čuvaju psi hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kućni psi čuvari. Kod opisa hrvatskih ovčara Bertić navađa, da je taj pas od 40 do 50 cm visok, da mu je dlaka crne boje, srednje duga i kudrava, da mu je glava obrasla kratkom dlakom stršećih ili polustršećih ušiju, da mu je njuška malo zašiljena, da mu je rep kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navađa da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer da mu se vanjština nije kroz posljednjih stotinu godina ništa promijenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje đakovački kanonik Petar Lukić prije jednog stoljeća.

Iz naprijed navedenog možemo zaključiti, da je hrvatski ovčar autohtona hrvatska pasmina, da su ga Hrvati kod seobe sa sobom doveli u ove krajeva i da se u Hrvatskoj stalno uzgaja od doseljenja Hrvata do danas.

izvor: "Hrvatski ovčar - porijeklo pasmine", prof. ing. Stjepan Romić
(iz izvanrednog broja časopisa "Moj pas", 1977.g.)